Znam da ste ih već videli, i da znate koliko ih ludo volim, ali jutros dok su mi obe mokre od kiše sa tužnim pogledom uskočile u krevet, zavukle se pod ćebe i pokazale nedostatak želje da izađu odatle, shvatila sam da moram da vas upoznam sa jednim od najbitnijih delova svog života onako kako treba :)
Maja je kao razigrano dvomesečno štene ušla u naš dom pre četiri godine i postala četvrti član naše porodice. Ime je dobila po filmu Eight Below koji bih preporučila svim ljubiteljima pasa, naročito haskija. Od samog starta je osetila da će kod nas moći da bude sve po njenom, pa bi je mi nosili niz i uz stepenice jer je nju bilo strah da siđe, a i da se popne. Morali smo da je štitimo od mački koje bi je ogrebale posred njuške, da je izvlačimo iza peći kada se zaglavi, i da se pravimo da ne vidimo da je ukrala još jednu od plišanih igračaka koje ja čuvam iz detinjstva. Bila je ili strastveni pušač, ili zakleti borac protiv cigareta, jer ukoliko bi neko ostavio paklicu u njenoj blizini ubrzo bi je našao izgriženu. Ona nije neko ko će da se mazi kada ti to želiš, ona je kuče sa karakterom, kako ja to volim da kažem. Tvrdoglava je, kao i većina haskija i uvek ispituje dokle može da ide. I dan danas želi da jede granule samo ukoliko se neko igra "bubice" sa njom. A šta su bubice? Igra u kojoj bubicu glumi nečija zlokobna ruka koja se ustremila da dobrom psu otme granule koje ona mora brrrzo da pojede. Mislim da počinjete da uviđate količinu njene razmaženosti :) To svejedno nije nešto oko čega se mi bunimo jer je Maka pas koji je svima nama promenio pogled na život i uneo neverovatnu količinu ljubavi u njega.
I onda, kao šlag na tortu, pre godinu dana, prag našeg stana je prešla Lea. Leka je pas koji je pet godina živeo u našem naselju, na ulici. Ona je Maku naučila svim svojim "uličnim trikovima", gde da nađe hranu, odakle da pije vodu, kako da se igra sa drugim kucama, i tako dalje. Oduvek su se dobro slagale, tako da nije bilo brige da će nešto krenuti naopako između njih dve kada obe budu ovde. Mi prvobitno nismo ni nameravali nju da dovedemo. Iako možda zvuči čudno, ona je živela prilično srećan život na ulici, deca su je volela, uvek bi je neko hranio i donosio svežu vodu, a i branila bi naš kraj od drugih kuca. Ali, u jednom trenutku je nekome od naših komšija zasmetala. Kao i bilo gde drugde, tako i ovde, postojale su osobe kojima je smetalo njeno lajanje, njeno igranje, a očigledno i njeno prisustvo jer se desilo da je par puta odvezu negde daleko kako ne bi pronašla put do njenog kraja ponovo. Ipak, ona bi se pametnica uvek vratila. Malo po malo, počeli smo da je dovodimo ovde kada pada kiša ili sneg, kada je mnogo hladno, kada napolju bacaju petarde jer ih se plašila...I bila je srećna, a bili smo i mi. Ipak, presudni trenutak je bio kada smo je zatekli na pragu ispred naših vrata izujedanu i ranjenu. Bila je povređena, uplašena, izbezumljena, drhatala je, ali je ipak smogla snage da dođe i od nas zatraži pomoć. Kako posle toga ostaviti nekoga na ulici? Nikako, mislim da nismo imali izbora, a nismo ga ni želeli, uvukla nam se pod kožu i bilo nam je jasno da je porodica bogatija za još jednog člana...
Neću da vas lažem, život u stanu sa dva velika kučeta ume da bude komplikovan, ali kada je to nešto što volite najviše na svetu, kada vam je od malena želja da imate sopstveni azil i da nahranite sve lutalice koje postoje, onda uživate u svakoj sekundi. Ja sam osoba koja će, kako kaže moj dragi, u maksimum petoj rečenici koju uputi nekom psu, reći: "Volim te, ideš kući sa mnom". Kada porastem biću crazy dog lady :D
Puno :** do sledećeg posta, nadam se da ste uživali u ovome...
No comments:
Post a Comment